Kumovi prvog zvona su bili Marko Pavić iz Prijedora i Vinko Vujasin iz Banja Luke sa porodicama koji su krajem 2018.godine bili kumovi temelja ovog zdanja.
Kumovi drugog zvona su Sretko Nikić sa porodicom iz Prijedora, kumovi trećeg zvona parohija Omarska i Lamovita te četvrtog zvona Simo Švraka sa porodicom iz Prijedora.
Kumovi temelja manastirske kapele su Zoran Lemić sa porodicom iz Banja Luke,a manastirskog konaka Milenko Đaković sa porodicom iz Prijedora.
Kako je objavljeno na fesjbuk stranici manastira , zbog novonastale epidemiološke situacije nije bilo moguće pozvati vjernike na ovu veliku svečanost.
" Morali smo to učiniti u ovakvim okolnostima, zbog nemogućnosti nastavljanja daljih radova na izgradnji manastira. Zvona smo morala podići na zvonike da bi mogli nastaviti sa daljom gradnjom", navedeno je na ovoj stranici manastira Miloševac,
Protonamjesnik Dragan Hrvaćanin ranije je potvrdio da se radovi na ovom zdanju izvode veoma kvalitetno , u vizantijskom stilu, da se radi o troslojnom zidu, gdje je sa vanjske strane upotrijebljen kamen plivit koji je ujedno i fasada, da je unutra cigla, a između njih je armatura i beton.
" Ovo sve govori da se radi o jako kvalitetnoj građevini dimenzija 28 sa 18 metara,a uporedo smo počeli i izgradnju konaka koji ima osnovne stvari koje treba da ima jedan manastir, a to je jedna manja kapelica, monaške sobe ili kelije i prateće objekat", rekao je Hrvaćanin.
Ovaj manastir će sigurno obogatiti i turističku ponudu grada, a vremenom obogatiti i saznanje o njegovom bogatom istorijatu.
"Taj vizantijski stil i gradnja može se slobodno porediti sa periodom Nemanjića, ako nije i kvalitetnija jer je riječ o kvalitetnijim materijalima. Sve će to biti dobro i očekujemo da brzo zaživi jer se planira izgradnja parkova, klupa i ladara,a planiramo i da jedan od tri izvora vode spustimo ovdje. Radovi se izvode kvalitetno, ali je to i zahtjevno", istakao je Hrvaćanin dodajući da će to biti nešto jedinstveno i možda najveći objekat u eparhiji banjalučkoj.
Ovaj manastir se u literaturi prvi put pominje u Šematizmu Pravoslavne mitropolije i arhidijeceze dabro-bosanske za godinu 1884, 1885 i 1886, u kojem se navodi "da je kod Prijedora bio jedan pravoslavni manastir,a sada je jedna ravnica, obrasla šumom koja se naziva Kaluđersko polje".Slično se navodi i u Prvom šematizmu pravoslavne srpske mitropolije Banjalučko-bihaćke za 1901.god. Međutim, ovaj manastir se može dovesti u vezu sa dva natpisa sa imenima proigumana Aksentija Miloševca, iz 1690.g, i Timotija, jeromonaha Miloševca, iz 1722.godine gdje se uz njihova imena navodi epitet Miloševica, što se može dovesti u vezu da su ova dva monaha zaista bila iz manastira Miloševca kod Prijedora, koji je stradao, kao i ostali manastiri na ovom području, tokom austrijsko-turskog rata 1683-1699.godine.
Na mjestu nekadašnjeg manastira danas je groblje, tako da se novi manastir gradi u neposrednoj blizini te lokacije,a od kamena porušenog manastira Miloševac 1890.godine je izgrađena Crkva Rođenja Presvete Bogorodice na Pašincu.
Ideju vladike da se obnovi odnosno ponovo izgradi ovaj pravoslavni vjerski objekat podržao je vjerujući narod ovog kraja jer je početak gradnje manastira velika radost u vremenu kada je najpotrebnija duhovna snaga.